Uočljiva je jedna tematska tendencija u savremenoj
domaćoj književnosti. Drevne religije, mitovi, legende, različita bića, bogovi
i božanstva bivaju „ponovo otkriveni“ u delima domaćih autora. Aleksandar Tešić
u svojim delima stvara svet epske fantastike napunjen likovima iz stare
slovenske religije. Tendencija je očita i u radovima Dejana Stojiljkovića. U
zbirci „Klopka i druge priče“ Gorana Skrobonje može se pronaći nekoliko priča
inspirisanih mitologijom, vilama, Boginjom. Novi roman Dejana Ognjanovića,
„Prokletije“, se u tom, tematskom, smislu može uvrstiti u korpus dela koja
pripadaju „renesansi Mita“. Centralni motivacioni sklop romana skoncentrisan je
na (re)konstrukciju primordijalne klice koja stoji IZA velikog mita o Boginji
Majci.
Velika
Majka, božanstvo čiji koreni, sudeći po dostupnim podacima, sežu u vreme pre-istorije,
prisutna je u različitim oblicima i pod različitim imenima u kulturama širom
planete. Jedno od oblika i imena pod kojim je Majka širila svoj kult je Kibela.
Ognjanović se koristi poznatim činjenicama i tumačenjima vezanim za kult
Kibele, ugrađuje ih u tkivo svog romana, gradeći od njih zaplet svoje priče. Koristeći
se autorima kao što su Bahofen, Nojman, Elijada... (i otvoreno ih navodeći u
romanu) gradi svet dela protkan jezom orfičkih misterija i htonski božanstava.
Upotreba
elemenata kulta Kibele u „Prokletijama“ je jednostavna, jasna i konstruktivna. Matar Kubileya, jedno od starijih imena
i atributa Velike Majke prevodi se kao Majka Planine. Ognjanović upotrebljava
činjenicu da je prvobitno ovo božanstvo bilo vezano za planine i ne-civilizovan
prostor, pa za mesto na kojem gradi sopstveni „hram“ Kibele bira surove vrleti Prokletija. Ovaj izbor, prvenstveno način na
koji je autor dočarao hronotop planine, pokazao se kao opravdan i efektivan.
Kibelino
sveštenstvo je predstavljalo uzak krug posvećenika, nedostupan širem krugu
ljudi, sa obredima i misterijama zatvorenim za veći deo javnosti. Po uzoru na
Atisa, Kibelinog pratioca, posvećenici su vršili samokastraciju. U
Ognjanovićevom delu su prisutni svi ti elementi mita i kulta, ali su oni
„očišćeni“ od obredske i mitološke (nikako mitske) spoljašnosti, i tako ogoljeni
svedeni na elementarne funkcije. To znači da u „Prokletijama“ ne samo što
Kibelin sveštenik vrši samokastraciju, nego taj obred posvećenja gubi svu svoju
semiotičku vrednost. U „Prokletijama“ nema simbolike. Sveštenik JESTE posvećen.
Njegovo biće, bit, ono što jeste, kroz ARCHE Velike Majke se
transformiše od ljudskog ka sakralnom.
Ogoljavanjem
elemenata kulta i obreda Ognjanović postže barem dva efekta. Prvo, njihova
formalna simplifikacija kao rezultat ima pomenuto svođenje na elementarno. To
znači da je čitava mitologija svedena na svoje osnove, na ono što nije
mitološko, na srž mita. U mitologiji ne postoji objašnjenje Materice unutar
Prokletija. U Materici se nalazi objašnjenje mitologije. U hramu Materice se
shvata semiotika mita o Daktilima – porođajnih bolova boginje Reje i njenih
prstiju zabodenih u Majku Geju iz koje oni izlaze.
Drugi
efekat proizilazi iz činjenice da je mit o Boginji Majci krvav, često surov, pun
ludila i halucinacija, i to u svojim osnovama. Prilikom ogoljavanja elemenata,
„čišćenja“ od obredske spoljašnosti, ovi aspekti neizostavno ostaju.
Kombinujući takve elemente mita sa atmosferom ludnice, ratnog okruženja,
nihilističke i antiantropomorfne filozofije Ognjanović je konstruisao književno
delo nabijeno stravom i užasom.
Ipak,
ogoljavanje mita do elementarne primordijalne klice koja stoji iza njega nije
bilo moguće izvesti u potpunosti. U „Prokletijama“, ono što se nalazi iza mita
jeste – mit. Samo jedan drugi mit. Mit o Ktuluu. Ili bar njegova klica. Pišući
horor roman Ognjanović je u svoje delo ugradio još jedan mit čija osnova sadrži
stravu i užas. Koristeći se pojmovima kao što je Magnum Innominandum,
stilskim i idejnim rešenjem za opis Materice, njenim objašnjenjem u smislu
„organske mašine“, autor svesno povezuje svoj roman sa opusom H. F. Lavkrafta.
Tačnije, sa Mitom o Ktuluu. Lucidno spajajući činjenice o metorskom kamenju,
monolitima, koji su bili obožavani kao Velika Majka, Kibila, u Frigiji i Rimu,
sa nepoznatim poreklom Materice unutar Prokletija, otvara svoje delo ka
kosmosu, kosmičkoj stravi i kosmičkom mitu. Dakle, „Prokletije“ se kreću od
ogromnog prostranstva antičkog mita, u centripetalnoj spirali se ogoljavaju do
jedne jedine tačke u Prokletijama, Materici, iz koje se u centrifugalnoj
spirali šire do kosmičkog mita.
Boginja
Majka je prastaro, lunarno, Žensko božanstvo. Ipak, znamo da su njeni
sveštenici, makar i kastrirani, bili isključivo muškog pola. Ako prihvatimo
liniju teorije autora navođenih u ovom romanu, „doba Majke“ se završava dorskom
najezdom u staroj Grčkoj, koju na simboličkom nivou predstavlja Zevsova pobeda
nad starom generacijom bogova. Matrijarhat je uništen, Boginja je zamenjena Bogom.
Dakle, sve što znamo o Velikoj Boginji, njeno štovanje u Grčkoj, Rimu, sve nama
dostupno o njoj, pa i sve interpretacije i tumačenja potiču iz vremena nakon
pada Boginje. Iz doba Patrijarhata. Možda upravo time može da se objasni
fenomen prisutan i u „Prokletijama“.
Velika
Majka, Boginja, za svoje izabranike koji će se ponovo roditi bira isključivo –
muškarce. Binarne opozicije muško-žensko i polno-bespolno nisu dosledno
sprovedene, nego deluju izmešano, i to na način da dominantna binarna opozicija
romana glasi: muško-bespolno. I to u poretku gde je bespolno-nad-muškim.
Žensko, kao opozicija, ne postoji. Objašnjenje se možda može potražiti i u
literarnom domenu. Slično kao i kod H. F. Lavkrafta, kod Ognjanovića ženski
likovi gotovo da ne postoje. Oni koji su prikazani nemaju, ili gotovo da
nemaju, nikakvu narativnu funkciju.
Sam zaplet romana je zanimljivo osmišljen, i
koncizno sproveden u delo. Iako ispunjen digresijama, dokumentima i
pseudo-dokumentima, njihova funkcija u romanu je indikativna, lepo oslikavaju svet
dela, ne utiču negativno na tempo razvoja radnje. Protagonista romana, Jovan,
je slojevito prikazan lik, psihološki jasno ocrtan, te je svaka njegova radnja
primerena upravo takvom liku, motivisana spolja kako i iznutra. Ostali likovi,
srazmerno funkciji u narativu, bivaju oslikani sa manjom slojevitošću, ali ono
što je prikazano jeste i ono što je „važno“ kod tih likova. Ipak može se
govoriti i o jednoj, mogućoj, nedoslednosti u oslikavanju likova.
Za grupu ratnika koja kreće put Prokletija može
se reći da poseduje jedan romantičarski, čak sturm und drang-ovski
oreol. Svaki od njih je spreman da, a i jeste u prošlosti, svesno učini zločin,
i da ponese mračni i krvavi teret na sopstvenoj duši zarad ideala,
prijateljstva ili drugih uverenja koja smatra ispravnim. Sa druge strane, istu
tu grupu ratnika je jedan od likova opisao kao „nestašne dečake“. I to jeste još jedan dojam koji oni
ostavljaju. Možda čak i snažniji nego prethodni. Svi likovi su dopadljivi, i u
krajnjoj instanci „nevina duha“ bez obzira na krvavi teret koji nose. Postavlja
se pitanje da li je taj „dečački duh“, zarad dopadljivosti, išao na uštrb duha
„agonije romantizma“, i kakve to posledice ostavlja po inače mračanu koncepciju
dela i realistički prikaz „užasa rata“.
Sagledavajući rečeno zaključak je da je potencijal
mita o Boginji Majci u romanu iskorišten znalački, svrsishodno zamišljenom, i
najvažnije od svega, kreativno. „Prokletije“ ne prepričavaju priču o Velikoj
Boginji, „Prokletije“ stvaraju sopstveni mit o njoj. Uključivanje mita o Ktuluu
u taj mit je učinjeno suptilno, glatko, sa ostvarivanjem efekata kosmičkog
užasa. Radnja romana je dinamična, brutalna, zanimljiva. Uzimajući sve u obzir
„Prokletije“ Dejana Ognjanovića predstavljaju veoma interesantan roman, dobro
osmišljen i sproveden u delo.
Коментари
Постави коментар