Пређи на главни садржај

Tradicija i individualni talenat - novi album Miloša Zubca


            O tradiciji je govorio T. S. Eliot: „Ona se ne može naslediti, a ako vam je potrebna morate je steći velikim trudom“. Danas, kada svedočimo bespoštednoj i nekreativnoj, pa samim tim i brutalnoj, eksploataciji tradicionalnih motiva i sižea, dolazi nam novi album (ili je bolje reći „ciklus“!?) Miloša Zubca – „Kosovske“. Album predstavlja pravo osveženje, jer Zubac, koristeći se postojećim tekstovima narodnih pesama, stvara potpuno novo umetničko delo. Jasna svest o tradiciji i njenoj promišljenoj upotrebi, veliki trud i ljubav, jasno su vidljivi u svakoj pesmi.
            „Ne samo najbolji već i najindividualniji delovi dela (jednog umetnika) mogu biti oni u kojima su mrtvi pesnici, njegovi preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost“, govorio je dalje Eliot. Zubac to svakako oseća, pa njegov izbor pesama koje je uvrstio na album to i pokazuje. Pesme se mahom lirske, kreću se od mitoloških, običajnih, narodnih balada sve do epskih. Sve pesme sadrže opšta mesta i formule narodne književnosti, ali predstavljaju bisere koje je narodni genij izbrusio i doveo do najvišeg umetničkog kvaliteta. Zubac na vrlo lucidan način prilazi stvaranju muzike za narodne stihove, i tim svojim činom dobija kao rezultat izuzetno vredna umetnička dela sačinjena od vanredno lepih stihova narodne književnosti i autorske muzike koja u ničemu ne zaostaje za stihovima. 

             

       Izvor: Miloš Zubac - Kosovske     

           Pažljivim slušanjem albuma u pesmama se primećuju primese džeza, laganog roka, world music-a, folka, lagane dominacije određenog instrumenta – klavira u „Vile poletoše“ ili gitare u „Prošetalo zlato materino“. Ipak ni u jednom momentu ti žanrovi, instrumenti i melodije ne preuzimaju vodeću ulogu celokupnog doživljaja. Uvek imate osećej da slušate izvornu, tradicionalnu lirsku pesmu (što je često rešeno korišćenjem izvanrednih pratećih vokala u pojedinim deonicama pesama). Zubac je uspeo da sopstveni individualni talenat poveže sa postojećom tradicijom. „Progres umetnika je trajno samožrtvovanje, trajno poništavanje sopstvene ličnosti – depersonalizacija“. Takoreći, Zubac je stvorio muziku koja ni nije njegova, nego je to oduvek bila muzika ovih pesama, samo se na nju čekalo vekovima. On je osetio ono „sadašnje u prošlosti“, određene emocije i senzibilitete koje te pesme već nose u sebi i ovaplotio ih u muziku.
            Slušajući pesme „Dva se draga vrlo milovala“, „Soko bira gde će naći mira“ ili „Rasti,rasti moj bore zeleni“, pored čistog uživanja u slušanju, prisutan je i jak osećaj povezanosti sa tradicijom koja seže u daleku, čak pagansku prošlost. Ta veza nije kruta, konzervativna, već kreativna, stvaralačka, i iz nje odiše individualni talenat i umeće. Kompletan utisak je da nije samo autor radio na muzici za ove pesme. Uticaj je bio obostran. I ove pesme su uticale na rad i muziku Miloša Zubca.  Iz takvog proscesa i muzika i pesme su izašli promenjeni, obogaćeni, potpuniji i više svoji. Rezultat je ovaj album, koji u celosti možete poslušati ovde.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Јеванђеље по жедној као антијеванђеље. II. Алтернатива или будућност?

                 Јеванђеље по жедној је прича Мирјане Новаковић из њене збирке Дунавски апокрифи . Ово дело припада корпусу постмодерне књижевности, а прича коју нам доноси долази из једног дистопијског друштва. У прошлом тексту смо говорили о развоју радње у причи. У овом ћемо говорити ГДЕ и КАДА се радња одвија.   Засновано на идејама Карла Попера, друштво у овом књижевном делу је технолошки веома узнапредовало, али на рачун других вредности. Отуђење, апсолутна контрола коју спроводи систем, различити видови неслободе, индоктринација у образовном систему и ван њега, саставни су део света ове приче. Оно што нас занима јесте – КАДА се дешава радња ове приче? Владислава Гордић Петковић говори да се радња Јеванђеља по жедној дешава у 2000. години. [1] Алтернативној 2000. Информанти који нам могу одредити историјско време радње у делу су поприлично неодређени и нејасни, али наш став је да се радња дешава у будућности, не у алтер...

Verdi u Srpskom narodnom pozorištu

Prošlo je skoro 120 godina od smrti velikog Đuzepea Verdija, a njegova dela su i dalje sastavni deo repertoara širom sveta. Očaravajuće muzičke kompozicije i uvek aktuelni narativi postojano, kroz vreme, dokazuju svu Verdijevu genijalnost. U februarskom repertoaru Srpskog narodnog pozorišta su se našle tri opere ovog velikana. Iako „Travijata“, čije je ovo bilo 159. ivođenje, i „Trubadur“, čije je 36. formiraju „gvozdeni“ repertoar Opere SNP-a, pravi biser u ovom verdijevskom trouglu jeste tek 5. izvođenje „Rigoleta“ u režiji Aleksandra Nikolića, 26. 02. 2020. Moguće je izdvojiti mnoštvo elemenata ove tri opere, u muzičkom i u narativnom aspektu, koji imaju sličnosti i različite niti koje ih vežu. Ipak, možda nadominatniji takav momenat jeste motiv devojke koja se žrtvuje. U „Travijati“ to je Violeta koja se svesno odriče Alfreda, svoje ljubavi. U „Trubaduru“ Leonora ispija otrov u pokušaju da spasi Manrikov život. U „Rigoletu“ Đilda je ta koja umire da bi spasila život voljenog...

Odraz iz ogledala u koje niko ne gleda. Romaneskni svet Miodraga Majića.

               Romani „Deca zla“ i „Ostrvo pelikana“ Miodraga Majića od svog objavljivanja doživljavaju uspehe i pozitivne kritike. Oba romana bi se mogla svrstati u trilere, krimi-romane, i kao takvi poseduju sve kvalitete i mane svojstvene tom žanru. Majićev izuztno bogat, ali uvek jasan rečnik, veoma lak i čitljiv stil, ali i čvrst i odlučan način vođenja narativa doprinose kako kvalitetu, tako i popularnosti romana. Ipak, uočeno je i da primamljivost ovih romana leži i u umetničkom svetu dela. Svetu koji se ne razlikuje suviše od sveta oko nas. Međutim, svetovi romana Miodraga Majića kriju u sebi jedan element, jednu pukotinu, iz koje zrači ta primamljivost. Ali i nešto mnogo zastrašujuće.             U pogovoru romana „Deca zla“ Gojko Božović, osvrćući se na roman uopšte, govori da roman jednim delom mora biti i „konkretizovana svakodnevnica“, a da Majićeva konkretizacija omogućava...