Пређи на главни садржај

Tradicija i individualni talenat - novi album Miloša Zubca


            O tradiciji je govorio T. S. Eliot: „Ona se ne može naslediti, a ako vam je potrebna morate je steći velikim trudom“. Danas, kada svedočimo bespoštednoj i nekreativnoj, pa samim tim i brutalnoj, eksploataciji tradicionalnih motiva i sižea, dolazi nam novi album (ili je bolje reći „ciklus“!?) Miloša Zubca – „Kosovske“. Album predstavlja pravo osveženje, jer Zubac, koristeći se postojećim tekstovima narodnih pesama, stvara potpuno novo umetničko delo. Jasna svest o tradiciji i njenoj promišljenoj upotrebi, veliki trud i ljubav, jasno su vidljivi u svakoj pesmi.
            „Ne samo najbolji već i najindividualniji delovi dela (jednog umetnika) mogu biti oni u kojima su mrtvi pesnici, njegovi preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost“, govorio je dalje Eliot. Zubac to svakako oseća, pa njegov izbor pesama koje je uvrstio na album to i pokazuje. Pesme se mahom lirske, kreću se od mitoloških, običajnih, narodnih balada sve do epskih. Sve pesme sadrže opšta mesta i formule narodne književnosti, ali predstavljaju bisere koje je narodni genij izbrusio i doveo do najvišeg umetničkog kvaliteta. Zubac na vrlo lucidan način prilazi stvaranju muzike za narodne stihove, i tim svojim činom dobija kao rezultat izuzetno vredna umetnička dela sačinjena od vanredno lepih stihova narodne književnosti i autorske muzike koja u ničemu ne zaostaje za stihovima. 

             

       Izvor: Miloš Zubac - Kosovske     

           Pažljivim slušanjem albuma u pesmama se primećuju primese džeza, laganog roka, world music-a, folka, lagane dominacije određenog instrumenta – klavira u „Vile poletoše“ ili gitare u „Prošetalo zlato materino“. Ipak ni u jednom momentu ti žanrovi, instrumenti i melodije ne preuzimaju vodeću ulogu celokupnog doživljaja. Uvek imate osećej da slušate izvornu, tradicionalnu lirsku pesmu (što je često rešeno korišćenjem izvanrednih pratećih vokala u pojedinim deonicama pesama). Zubac je uspeo da sopstveni individualni talenat poveže sa postojećom tradicijom. „Progres umetnika je trajno samožrtvovanje, trajno poništavanje sopstvene ličnosti – depersonalizacija“. Takoreći, Zubac je stvorio muziku koja ni nije njegova, nego je to oduvek bila muzika ovih pesama, samo se na nju čekalo vekovima. On je osetio ono „sadašnje u prošlosti“, određene emocije i senzibilitete koje te pesme već nose u sebi i ovaplotio ih u muziku.
            Slušajući pesme „Dva se draga vrlo milovala“, „Soko bira gde će naći mira“ ili „Rasti,rasti moj bore zeleni“, pored čistog uživanja u slušanju, prisutan je i jak osećaj povezanosti sa tradicijom koja seže u daleku, čak pagansku prošlost. Ta veza nije kruta, konzervativna, već kreativna, stvaralačka, i iz nje odiše individualni talenat i umeće. Kompletan utisak je da nije samo autor radio na muzici za ove pesme. Uticaj je bio obostran. I ove pesme su uticale na rad i muziku Miloša Zubca.  Iz takvog proscesa i muzika i pesme su izašli promenjeni, obogaćeni, potpuniji i više svoji. Rezultat je ovaj album, koji u celosti možete poslušati ovde.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Mit i horor. "Prokletije" Dejana Ognjanovića

              Uočljiva je jedna tematska tendencija u savremenoj domaćoj književnosti. Drevne religije, mitovi, legende, različita bića, bogovi i božanstva bivaju „ponovo otkriveni“ u delima domaćih autora. Aleksandar Tešić u svojim delima stvara svet epske fantastike napunjen likovima iz stare slovenske religije. Tendencija je očita i u radovima Dejana Stojiljkovića. U zbirci „Klopka i druge priče“ Gorana Skrobonje može se pronaći nekoliko priča inspirisanih mitologijom, vilama, Boginjom. Novi roman Dejana Ognjanovića, „Prokletije“, se u tom, tematskom, smislu može uvrstiti u korpus dela koja pripadaju „renesansi Mita“. Centralni motivacioni sklop romana skoncentrisan je na (re)konstrukciju primordijalne klice koja stoji IZA velikog mita o Boginji Majci.             Velika Majka, božanstvo čiji koreni, sudeći po dostupnim podacima, sežu u vreme pre-istorije, prisutna je u različitim oblicima i pod različitim imenima u kulturama širom planete. Jedno od oblika i imena pod kojim je Maj

Јеванђеље по жедној као антијеванђеље. V. Апстрактно друштво?

                    Како „Јеванђеље по жедној“ Мирјане Новаковић припада корпусу дистопијске књижевности, у ранијим текстовима смо разматрали уређење друштва у причи . Дошли смо до закључка да Отворнено друштво о којем је реч почива на филозофији Карла Попера изнетој у његовом делу „Отворено друштво и његови непријатељи“, али да од те филозофије у много чему и одступа. О чему је заправо реч? Видели смо да Попер супротставља два друштвена уређења, отворено и затворено. Бит затвореног друштва је у држави, племену, колективу којем је све подређено; насупрот њему срж отвореног друштва чини појединац. Један од носећих стубова Поперове друштвене филозофије јесте појединац, индивидуа: „individualizam je tvrđava nove humanitarne vere. Emancipacija individue je bila duhovna revolucija koja je dovela do sloma tribalizma i uspona demokracije“. [1] Та тежња ка еманципацији индивидуе је у Јеванђељу хиперболисана, доведена до гротеске у којој свако зближавање две особе представаља претњу за си

Pogled iz ambisa

Niče je tvrdio da ako čovek dovoljno dugo gleda u ambis – ambis će početi da gleda u njega. Isto se može reći i za radove vizuelnog umetnika Damira Pavića Septica. Gledajući dovoljno dugo (u) njegovu umetnost, ona uzvraća pogled. I to su strašni pogledi. A sva strahota proizilazi iz odgovora na pitanje “Šta nas gleda” iz Septicovih radova. Iz najdubljih ponora tih vizuelnih prikaza, u najdublje ponore naše duše, zlokoban pogled upućuju naši sopstveni strahovi, nadanja, devijacije nas, društva i okoline u kojima obitavamo i koje stvaramo, naša krivica i podsvest.             Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo”, ima nečeg srednjovekovnog u njegovom stilu. Danse Macabre, Totentaz… Pozivaju nas ti plesači entropije, mame i opominju na neumitnu propast tela i telesnosti. P.O.S.M.IV - Sequence 01 Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo” , ima nečeg praiskonskog u njima. Nečeg lavkraftovkog. Iz neo-kubističkih i neo-futurističkih