Пређи на главни садржај

Tradicija i individualni talenat - novi album Miloša Zubca


            O tradiciji je govorio T. S. Eliot: „Ona se ne može naslediti, a ako vam je potrebna morate je steći velikim trudom“. Danas, kada svedočimo bespoštednoj i nekreativnoj, pa samim tim i brutalnoj, eksploataciji tradicionalnih motiva i sižea, dolazi nam novi album (ili je bolje reći „ciklus“!?) Miloša Zubca – „Kosovske“. Album predstavlja pravo osveženje, jer Zubac, koristeći se postojećim tekstovima narodnih pesama, stvara potpuno novo umetničko delo. Jasna svest o tradiciji i njenoj promišljenoj upotrebi, veliki trud i ljubav, jasno su vidljivi u svakoj pesmi.
            „Ne samo najbolji već i najindividualniji delovi dela (jednog umetnika) mogu biti oni u kojima su mrtvi pesnici, njegovi preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost“, govorio je dalje Eliot. Zubac to svakako oseća, pa njegov izbor pesama koje je uvrstio na album to i pokazuje. Pesme se mahom lirske, kreću se od mitoloških, običajnih, narodnih balada sve do epskih. Sve pesme sadrže opšta mesta i formule narodne književnosti, ali predstavljaju bisere koje je narodni genij izbrusio i doveo do najvišeg umetničkog kvaliteta. Zubac na vrlo lucidan način prilazi stvaranju muzike za narodne stihove, i tim svojim činom dobija kao rezultat izuzetno vredna umetnička dela sačinjena od vanredno lepih stihova narodne književnosti i autorske muzike koja u ničemu ne zaostaje za stihovima. 

             

       Izvor: Miloš Zubac - Kosovske     

           Pažljivim slušanjem albuma u pesmama se primećuju primese džeza, laganog roka, world music-a, folka, lagane dominacije određenog instrumenta – klavira u „Vile poletoše“ ili gitare u „Prošetalo zlato materino“. Ipak ni u jednom momentu ti žanrovi, instrumenti i melodije ne preuzimaju vodeću ulogu celokupnog doživljaja. Uvek imate osećej da slušate izvornu, tradicionalnu lirsku pesmu (što je često rešeno korišćenjem izvanrednih pratećih vokala u pojedinim deonicama pesama). Zubac je uspeo da sopstveni individualni talenat poveže sa postojećom tradicijom. „Progres umetnika je trajno samožrtvovanje, trajno poništavanje sopstvene ličnosti – depersonalizacija“. Takoreći, Zubac je stvorio muziku koja ni nije njegova, nego je to oduvek bila muzika ovih pesama, samo se na nju čekalo vekovima. On je osetio ono „sadašnje u prošlosti“, određene emocije i senzibilitete koje te pesme već nose u sebi i ovaplotio ih u muziku.
            Slušajući pesme „Dva se draga vrlo milovala“, „Soko bira gde će naći mira“ ili „Rasti,rasti moj bore zeleni“, pored čistog uživanja u slušanju, prisutan je i jak osećaj povezanosti sa tradicijom koja seže u daleku, čak pagansku prošlost. Ta veza nije kruta, konzervativna, već kreativna, stvaralačka, i iz nje odiše individualni talenat i umeće. Kompletan utisak je da nije samo autor radio na muzici za ove pesme. Uticaj je bio obostran. I ove pesme su uticale na rad i muziku Miloša Zubca.  Iz takvog proscesa i muzika i pesme su izašli promenjeni, obogaćeni, potpuniji i više svoji. Rezultat je ovaj album, koji u celosti možete poslušati ovde.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bluz Novog Sada

            Pevač i frontmen novosadskih „Šinobusa“, Milan Korać, objavio je singl „Studentska“, pesmu kojom najavljuje svoj novi album „Vetar povija grane“. Ako je verovati „Studentskoj“ , na albumu nas očekuju lokalne priče univerzalnog karaktera, i univerzalni zvuk lokalnog karaktera. Jer iako Koraćeva nova pesma pripoveda o Novom Sadu, to je jedna urbana priča, satkana od gradskih naselja, bluza, asfalta i kafana svakog grada. Sa druge strane muzika Milana Koraća nesumljivo jeste bluz, ali iz nje zrači neododljivi, šinobuski, šarm Novog Sada. Izvor:  Milan Korać - Studentska             Kao i u mnogim drugim njegovim pesmama, i u ovoj je jedan od osnovnih motiva kretanje, put. Slušajući „Studentsku“ možete se prošetati Novim Sadom. Od Telepa, preko Bulevara do Limana i Grbavice sve do centra. Usput možete svratiti na piće u neku od lokalnih kafana, nabasati...

Pogled iz ambisa

Niče je tvrdio da ako čovek dovoljno dugo gleda u ambis – ambis će početi da gleda u njega. Isto se može reći i za radove vizuelnog umetnika Damira Pavića Septica. Gledajući dovoljno dugo (u) njegovu umetnost, ona uzvraća pogled. I to su strašni pogledi. A sva strahota proizilazi iz odgovora na pitanje “Šta nas gleda” iz Septicovih radova. Iz najdubljih ponora tih vizuelnih prikaza, u najdublje ponore naše duše, zlokoban pogled upućuju naši sopstveni strahovi, nadanja, devijacije nas, društva i okoline u kojima obitavamo i koje stvaramo, naša krivica i podsvest.             Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo”, ima nečeg srednjovekovnog u njegovom stilu. Danse Macabre, Totentaz… Pozivaju nas ti plesači entropije, mame i opominju na neumitnu propast tela i telesnosti. P.O.S.M.IV - Sequence 01 Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo” , ima nečeg praiskonskog u njima. Nečeg...

Јеванђеље по жедној као антијеванђеље. I

            Мирјана Новаковић припада корпусу писаца савремене домаће књижевности. О карактерисана као постмодерна експериментаторка, [1] у причи Јеванђеље по жедној нам нуди поглед у свет једног дистопијског друштва. Већ и самим насловом алудирајући на новозаветне приче о Исусу Христу, Новаковићева нам сугерише да прича за циљ има да пренесе извесну поруку, добру вест. Имајући на уму поменути постмодерни експериментални карактер књижевног дела, сасвим је оправдано запитати се о истинитости наслова: да ли добру вест можемо добити из једног дистопијског друштва? Покушајмо да дамо одговор на то питање. Прословимо на почетку о самој фабули. Радња приче Јеванђеље по жедној се одиграва у дистопијском друштву, названом Отворено друштво. Прича прати догађаје младе девојке, Катарине. Катарина у друштву у којем се лична имена скривају, а људи усавршавају своја тела генетским инжењерингом, осећа испразност и бесмисленост егзистенције. Све док не чује гл...