Пређи на главни садржај

Velika zavera Ota Oltvanjija


            Oto Oltvanji ima tajnu. Ostaje da se sazna tačno kakvu. Neke od mogućnosti su da je deo velike zavere. Masoni, Komtet 300, neko tajno udruženje koje kroji kapu čovečanstvu. Misterija! Ili je možda prorok, putnik kroz vreme koji zna našu budućnost?! To bi onda već bila magija. Čak, nasuprot tome, možda je samo pojedinac koji je saznao za zaveru ili magijsko delovanje i sada želi da ih raskrinka? Ipak, postoji i malecna mogućnost da je  Oto Oltvanji… Hm, o tome na kraju. Bilo kako bilo, u maniru sopstvenih dela, Oto nam ostavlja mrvice koje treba da pratimo. Deliće slagalice koje treba sklopiti. Pravi detektivski posao. Jer moramo saznati kako je, dovraga, Oltvanji, čak godinama ranije, znao za izbijanje virusa, kućnu izolaciju, karantin, vakcine…
            A teško je ne uvideti vezu. Gostujući, live na instagramu, u aprilskom ciklusu “Oko(m) knjige”, u organizaciji “Kulturne stanice Eđšeg”, Oltvanji je najavio svoje sledeće delo. I, ni manje ni više, ono je inspirisano Pekićevim “Besnilom”. Romanom o epidemiji virusa.  Sad, naivni, neupućeni, oni bez detektivskog duha, reći će: “Pa dobro, bilo stanje čovečanstva određeno virusom ili ne, nema tu ničeg čudnog. “Besnilo” je stavrno dobar roman, zašto ne bi bio inspiracija jednom piscu”?! Da bismo shvatili koliko duboko ide ova zavera moramo prelistati i njegovu zbirku “Priče misterije i magije”, objavljenu – pazite sad- 2017.
Izvor: Oto Oltvanji
            U priči “Teslino nasilje” junak, nakon kućnog karantina (!!!) kaže: “Ulica se za to vreme promenila. Mora da sam nešto predosetio, jer sam nerado napustio kuću kada su me u dispanzeru proglasili zdravim. Plašio sam se šta ću zateći napolju…”  Izgleda da je Oltvanji stvarno nešto predosetio. Ili znao!? Ko se od nas danas ne plaši kako će svet izgledati nakon karantina? Ali šta je to tako strašno što nas može zadesiti? Oltvanji izgleda zna i to, jer u priči “Pank”, o svojim junakinjama kaže sledeće: “Možda će im posle inkubacije biti toliko nepodnošljivo da će… početi da prave nepodnošljivo lošu muziku”. Uz svu autorovu očiglednu ljubav prema hororu, ovako užasan scenario, u kojem pank muzičari nakon epidemije počinju da prave lošu muziku – jednostavno nije moguće izmaštati. Nadajmo se da nije u pravu, te da ćemo i posle epidemije moći da viknemo PUNK’S NOT DEAD!
            Ako vam ovo sve nije dovoljno da poverujete u zakulisne radnje Ota Oltvanjija, ima još. “Možda su pelcovani?” Zbori lik iz priče “Lepše nego ptice”. I stvarno, jedini način da opstane junaku ove priče je da sebi ubrizgava serum. Vakcinacija! Naravno da je potrebna vakcinacija, jer Oltvanjijevi likovi u priči “U tehnikoloru, večno mlad” se “mimoilaze po kući… ponašali kao da ih napada grip, ali umesto da se prepuste bolesti, oni su joj se opirali, te tako nisu bili ni tu ni tamo, ni bolesni ni zdravi.” Asimptomatski slučajevi. Zaraženi, a da toga nisu ni svesni. Čime to mogu biti zaraženi likovi u svim ovim pričama? Možda je Oltvanji sakrio odgovor u priči “Fabulator”: “Ne može im se pobeći. Svuda su. -Ne razumem. Masoni? Mali zeleni? -Čestice. Zle poput virusa… Upravljaju svime, manipulišu fizičkim svetom, menjaju njegovu strukturu… Svuda su oko nas.”  Uviđate li sada izvesne sličnosti, nagoveštaje i znakove?
            Ko zna koliko je još suptilnih delova slagalice upleteno u tkanje Oltvanjijevih narativa. Da biste ih protumačili morate se upustiti u čitanje. Izgleda kao da je sam Oltvanji postao junak nekog od svojih misterioznih dela. Nakon pažljivog čitanja moći će da se utvrdi da li je on zaverenik, član tajnog društva, ili detektiv koji želi da ih raskrinka.
            Ipak, postoji i malecna mogućnost da je Oto Oltvanji jedan stvarno dobar pisac i da vas čitanje njegovih priča lako uvlači u svet misterije i magije.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Mit i horor. "Prokletije" Dejana Ognjanovića

              Uočljiva je jedna tematska tendencija u savremenoj domaćoj književnosti. Drevne religije, mitovi, legende, različita bića, bogovi i božanstva bivaju „ponovo otkriveni“ u delima domaćih autora. Aleksandar Tešić u svojim delima stvara svet epske fantastike napunjen likovima iz stare slovenske religije. Tendencija je očita i u radovima Dejana Stojiljkovića. U zbirci „Klopka i druge priče“ Gorana Skrobonje može se pronaći nekoliko priča inspirisanih mitologijom, vilama, Boginjom. Novi roman Dejana Ognjanovića, „Prokletije“, se u tom, tematskom, smislu može uvrstiti u korpus dela koja pripadaju „renesansi Mita“. Centralni motivacioni sklop romana skoncentrisan je na (re)konstrukciju primordijalne klice koja stoji IZA velikog mita o Boginji Majci.             Velika Majka, božanstvo čiji koreni, sudeći po dostupnim podacima, sežu u vreme pre-istorije, prisutna je u različitim oblicima i pod različitim imenima u kulturama širom planete. Jedno od oblika i imena pod kojim je Maj

Јеванђеље по жедној као антијеванђеље. V. Апстрактно друштво?

                    Како „Јеванђеље по жедној“ Мирјане Новаковић припада корпусу дистопијске књижевности, у ранијим текстовима смо разматрали уређење друштва у причи . Дошли смо до закључка да Отворнено друштво о којем је реч почива на филозофији Карла Попера изнетој у његовом делу „Отворено друштво и његови непријатељи“, али да од те филозофије у много чему и одступа. О чему је заправо реч? Видели смо да Попер супротставља два друштвена уређења, отворено и затворено. Бит затвореног друштва је у држави, племену, колективу којем је све подређено; насупрот њему срж отвореног друштва чини појединац. Један од носећих стубова Поперове друштвене филозофије јесте појединац, индивидуа: „individualizam je tvrđava nove humanitarne vere. Emancipacija individue je bila duhovna revolucija koja je dovela do sloma tribalizma i uspona demokracije“. [1] Та тежња ка еманципацији индивидуе је у Јеванђељу хиперболисана, доведена до гротеске у којој свако зближавање две особе представаља претњу за си

Pogled iz ambisa

Niče je tvrdio da ako čovek dovoljno dugo gleda u ambis – ambis će početi da gleda u njega. Isto se može reći i za radove vizuelnog umetnika Damira Pavića Septica. Gledajući dovoljno dugo (u) njegovu umetnost, ona uzvraća pogled. I to su strašni pogledi. A sva strahota proizilazi iz odgovora na pitanje “Šta nas gleda” iz Septicovih radova. Iz najdubljih ponora tih vizuelnih prikaza, u najdublje ponore naše duše, zlokoban pogled upućuju naši sopstveni strahovi, nadanja, devijacije nas, društva i okoline u kojima obitavamo i koje stvaramo, naša krivica i podsvest.             Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo”, ima nečeg srednjovekovnog u njegovom stilu. Danse Macabre, Totentaz… Pozivaju nas ti plesači entropije, mame i opominju na neumitnu propast tela i telesnosti. P.O.S.M.IV - Sequence 01 Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo” , ima nečeg praiskonskog u njima. Nečeg lavkraftovkog. Iz neo-kubističkih i neo-futurističkih