Пређи на главни садржај

Bluz Novog Sada



            Pevač i frontmen novosadskih „Šinobusa“, Milan Korać, objavio je singl „Studentska“, pesmu kojom najavljuje svoj novi album „Vetar povija grane“. Ako je verovati „Studentskoj“ , na albumu nas očekuju lokalne priče univerzalnog karaktera, i univerzalni zvuk lokalnog karaktera. Jer iako Koraćeva nova pesma pripoveda o Novom Sadu, to je jedna urbana priča, satkana od gradskih naselja, bluza, asfalta i kafana svakog grada. Sa druge strane muzika Milana Koraća nesumljivo jeste bluz, ali iz nje zrači neododljivi, šinobuski, šarm Novog Sada.

            Kao i u mnogim drugim njegovim pesmama, i u ovoj je jedan od osnovnih motiva kretanje, put. Slušajući „Studentsku“ možete se prošetati Novim Sadom. Od Telepa, preko Bulevara do Limana i Grbavice sve do centra. Usput možete svratiti na piće u neku od lokalnih kafana, nabasati na dobru svirku, sresti poznate ljude... I tako do jutra. Zvuci i mirisi grada, vreva ulica, radnička klasa, umetnici i studenti, sve se to utapa u stihove i note ove pesme. Vedrog duha i dobrog raspoloženja, „Studentska“ je pravi predstavnik jednog šmekerskog bluza, u jednom šmekerskom Novom Sadu. Ostaje nam samo da čekamo da „vetar povije grane“.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Pogled iz ambisa

Niče je tvrdio da ako čovek dovoljno dugo gleda u ambis – ambis će početi da gleda u njega. Isto se može reći i za radove vizuelnog umetnika Damira Pavića Septica. Gledajući dovoljno dugo (u) njegovu umetnost, ona uzvraća pogled. I to su strašni pogledi. A sva strahota proizilazi iz odgovora na pitanje “Šta nas gleda” iz Septicovih radova. Iz najdubljih ponora tih vizuelnih prikaza, u najdublje ponore naše duše, zlokoban pogled upućuju naši sopstveni strahovi, nadanja, devijacije nas, društva i okoline u kojima obitavamo i koje stvaramo, naša krivica i podsvest.             Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo”, ima nečeg srednjovekovnog u njegovom stilu. Danse Macabre, Totentaz… Pozivaju nas ti plesači entropije, mame i opominju na neumitnu propast tela i telesnosti. P.O.S.M.IV - Sequence 01 Iako se Septikovim delima često može pridodati prefix “neo” , ima nečeg praiskonskog u njima. Nečeg...

Јеванђеље по жедној као антијеванђеље. I

            Мирјана Новаковић припада корпусу писаца савремене домаће књижевности. О карактерисана као постмодерна експериментаторка, [1] у причи Јеванђеље по жедној нам нуди поглед у свет једног дистопијског друштва. Већ и самим насловом алудирајући на новозаветне приче о Исусу Христу, Новаковићева нам сугерише да прича за циљ има да пренесе извесну поруку, добру вест. Имајући на уму поменути постмодерни експериментални карактер књижевног дела, сасвим је оправдано запитати се о истинитости наслова: да ли добру вест можемо добити из једног дистопијског друштва? Покушајмо да дамо одговор на то питање. Прословимо на почетку о самој фабули. Радња приче Јеванђеље по жедној се одиграва у дистопијском друштву, названом Отворено друштво. Прича прати догађаје младе девојке, Катарине. Катарина у друштву у којем се лична имена скривају, а људи усавршавају своја тела генетским инжењерингом, осећа испразност и бесмисленост егзистенције. Све док не чује гл...