Пређи на главни садржај

Ko je ubio Dženis Džoplin?


„Ko je ubio Dženis Džoplin – porodica, prijatelji, propale ljubavi, alkohol, droga ili društvo u kojem je živela?“ Pitanje „ko je ubio Dženis Džoplin“ nije najvažnije pitanje o Dženis. I odgovora nema, pa čak ni u predstavi „Ko je ubio Dženis Džoplin?“ Ali, postoji nešto veoma važno u ovoj predstavi, a to je - da ipak postavlja pitanje. Takođe pitanje bez odgovora. Pitanje na koje odgovaramo sami. Pitanje – ko je živeo Dženis Džoplin? Kada padnu sve, i prljave i sjajne, kulise burnog rock'n'roll života – šta ostaje? Ko je ta devojka, taj čovek, koja je kroz život nosila to ime Dženis Džoplin i od svog života stvarala bluz?
Predstava „Ko je ubio Dženis Džoplin?“ u režiji Sonje Petrović, a po tekstu Tijane Grumić, premijerno je odigrana na kamernoj sceni Srpskog narodnog pozorišta 9. marta 2020. Intrigantnog, čak provokativnog naslova, lako je privukla pažnju. Tražila se karta više, a na punoj kamernoj sceni posetioci su sedeli i na stepenicama. Iako realizovana od strane izuzetno mlade ekipe, predstava je ispunila očekivanja, a publici je pružen vrhunski umetnički sadržaj.
Veoma su interesantna dva postupka koja čine predstavu veoma zanimljivom i oslikavaju lucidnost i kreativnost stvaralaca. Veliki broj sporednih uloga igra veoma mali broj glumaca, koji u zavisnosti od potrebe, „skaču“ iz jedne kože u drugu. Sa druge strane, jednu osobu, Dženis Džoplin, igraju dve glumice. Obe uvek prisutne na sceni.
Stvaranjem „kalupa“ majke, oca, žene, policajca, sugrađanina, u koje različiti glumci „upadaju“, postiglo se više različitih efekata. Prvo, uklonjena je „individualnost“ tih likova. Nisu to više otac i majka Dženis Džoplin, oni postaju otac i majka po sebi, roditelji kakvi su bili paradigma tog društva, a postoje još uvek. Zatim, pokazano je da te „društvene uloge“ nisu nešto što je dato, nepromenljivo. Sama Dženis ulazi u različite kalupe i izlazi iz njih. Ako njeni roditelji nikada nisu izašli iz tih kalupa, to ne znači da je to nemogće. Potrebno je malo slobode i bluza.  Na kraju, iskakanje i uskakanje glumaca u različite likove, „kalupe“, dalo je predstavi neverovatnu dinamiku i briljantnu začudnost.
Sa druge strane, odakle dve Dženis? Jedna Dženis je ona koju svi poznajemo. Onakva kakvu smo je upoznali kroz njenu muziku, video snimke, biografije, članke. Druga pokušava da nas upozna sa sobom, sa svime onim što se nalazi ispod Dženis koju poznajemo. Nije to laka stvar. Gomila emocija, ljubavi, sreće i tuge, razočaranja i uspeha, nade i beznadežnosti. I bunta. Želje za slobodom. Da li je ta druga Dženis uspela u svojoj nameri da se publici pokaže u nekom svom pravom svetlu? Na to pitanje odgovor daje isključivo predstava sama i svako ponaosob gledajući je.
Ogromna je energija uložena u ovu predstavu, i ona isijava iz nje. Bojana Milanović i Sonja Isailović, svaka na svoj način, donose nam Dženis, sa svom njom svojstvenom snagom i harizmom. Neprolazna muzika uživo izvođena na sceni vodi nas kroz vreme i prostor, u prošli vek, u San Francisko, na Vudstok. Izuzetnim umetničkim rešenjima prikaza slavnih fotografija i televizijskih emisija predstava dobija notu dokumentarnosti. Sjajno osmišljena scenografija doprinosi dinamici i pokretljivosti. Kombinacija događaja koji se odigravaju i naratorske instance koja ih komentariše, komunikacija Dženis sa Dženis, rascepljeni vremenski tok i formiranje kruga bez početka i kraja, jezivo bolni i divni izlivi emocija... Sve to čini  ovu predstavu vrhunskim umetničkim delom.
Pa ipak, nakon predstave, i nakon svega rečenog, u vazduhu ostaje da visi jedno pitanje. Ko je, dođavola, ubio Dženis Džoplin?!



Коментари

Популарни постови са овог блога

Јеванђеље по жедној као антијеванђеље. II. Алтернатива или будућност?

                 Јеванђеље по жедној је прича Мирјане Новаковић из њене збирке Дунавски апокрифи . Ово дело припада корпусу постмодерне књижевности, а прича коју нам доноси долази из једног дистопијског друштва. У прошлом тексту смо говорили о развоју радње у причи. У овом ћемо говорити ГДЕ и КАДА се радња одвија.   Засновано на идејама Карла Попера, друштво у овом књижевном делу је технолошки веома узнапредовало, али на рачун других вредности. Отуђење, апсолутна контрола коју спроводи систем, различити видови неслободе, индоктринација у образовном систему и ван њега, саставни су део света ове приче. Оно што нас занима јесте – КАДА се дешава радња ове приче? Владислава Гордић Петковић говори да се радња Јеванђеља по жедној дешава у 2000. години. [1] Алтернативној 2000. Информанти који нам могу одредити историјско време радње у делу су поприлично неодређени и нејасни, али наш став је да се радња дешава у будућности, не у алтер...

Verdi u Srpskom narodnom pozorištu

Prošlo je skoro 120 godina od smrti velikog Đuzepea Verdija, a njegova dela su i dalje sastavni deo repertoara širom sveta. Očaravajuće muzičke kompozicije i uvek aktuelni narativi postojano, kroz vreme, dokazuju svu Verdijevu genijalnost. U februarskom repertoaru Srpskog narodnog pozorišta su se našle tri opere ovog velikana. Iako „Travijata“, čije je ovo bilo 159. ivođenje, i „Trubadur“, čije je 36. formiraju „gvozdeni“ repertoar Opere SNP-a, pravi biser u ovom verdijevskom trouglu jeste tek 5. izvođenje „Rigoleta“ u režiji Aleksandra Nikolića, 26. 02. 2020. Moguće je izdvojiti mnoštvo elemenata ove tri opere, u muzičkom i u narativnom aspektu, koji imaju sličnosti i različite niti koje ih vežu. Ipak, možda nadominatniji takav momenat jeste motiv devojke koja se žrtvuje. U „Travijati“ to je Violeta koja se svesno odriče Alfreda, svoje ljubavi. U „Trubaduru“ Leonora ispija otrov u pokušaju da spasi Manrikov život. U „Rigoletu“ Đilda je ta koja umire da bi spasila život voljenog...

Odraz iz ogledala u koje niko ne gleda. Romaneskni svet Miodraga Majića.

               Romani „Deca zla“ i „Ostrvo pelikana“ Miodraga Majića od svog objavljivanja doživljavaju uspehe i pozitivne kritike. Oba romana bi se mogla svrstati u trilere, krimi-romane, i kao takvi poseduju sve kvalitete i mane svojstvene tom žanru. Majićev izuztno bogat, ali uvek jasan rečnik, veoma lak i čitljiv stil, ali i čvrst i odlučan način vođenja narativa doprinose kako kvalitetu, tako i popularnosti romana. Ipak, uočeno je i da primamljivost ovih romana leži i u umetničkom svetu dela. Svetu koji se ne razlikuje suviše od sveta oko nas. Međutim, svetovi romana Miodraga Majića kriju u sebi jedan element, jednu pukotinu, iz koje zrači ta primamljivost. Ali i nešto mnogo zastrašujuće.             U pogovoru romana „Deca zla“ Gojko Božović, osvrćući se na roman uopšte, govori da roman jednim delom mora biti i „konkretizovana svakodnevnica“, a da Majićeva konkretizacija omogućava...